петак, 21. јануар 2011.

Na ručku


Pršti blato od kolone gvožđa, ljude mokri, oni psuju. Oči moje kao elektronska muzika. Danas me ništa ne raduje, danas je dan ravnodušnosti.

Žena crpi inspiraciju za svoje loto brojeve. Zagleda se u prazan prostor, njen listić je njena umetnost, i sve što nosi ispod kič šminke. Jede me pogledom, a ja uzvraćam, seče me usamljenost jedne udavače srednjih godina. Sa jednog zida prošlost reže, sa drugog tupava današnjica. Nas je spojilo krčanje u stomaku, a na tren nas upoznalo beogradsko kasno popodne u vreme ručka, kada su jedino samci i stranci van porodičnog stola za ručavanje.

Ponovo sam sama u ovom gradu koji čuva neku tajnu. Ljudi žvaću žile mesa koje sprema debela kuvarica, starac se seća svoga vremena. Gledaju me nepoznate oči iz gradskog trolejbusa, možda ličim na njihovu patnju. Ja posmatram svet kroz svoju refleksiju, epileptični napadi psa i smotana trava. Čitavo moje putovanje bilo je isplivavanje iz nesvesnog.

1 коментар:

  1. Pisanje ti se podiglo na jedan novi, kvalitetniji nivo. Veoma sam srećna zbog toga.
    Napravila sam blog jer sam shvatila da ne mogu bez pisanja. Odavno to nisam radila, i post je veoma trampav i traljav, ali se nadam da ću se brzo vratiti u formu.
    A i radim to da bih preživela... Ma... Nadam se (verujem) da razumeš.
    *:

    ОдговориИзбриши