Ne može biti gore. Ne protičem životom, i nemam volje. U glibu sam, utonuo do grudi. Kako da objasnim sebi nerazumevanje u njihovom pogledu? Ne osećam da mogu da podnesem otuđenje, ne ovog decembra, ne ovog trenutka. Prevagnuću u očaj, razbiću glavom njihov dom, pokušaću da se vratim ali ću još više mrzeti, i u snu ću progovoriti ono što ne smem čuti. Obuzima me hladnoća, sa kože kroz kosti, do centra uma i maskiranih grimasa. Kad se jednom otvorim neće biti dobro. Kad se jednom probudim kriknuću.
Нема коментара:
Постави коментар